Deni Oreški, maturirao 13.6.2007., smjer ekonomist

Fotografije uz članak 1

Zašto sam se upisao u ETŠ:

Eto prošlo je već 6 godina otkako sam napustio prostorije ETŠ-a ali samo fizički, nikako duhom. Ta bijela zgrada zajedno sa svim njezinim ljudima, profesorima, tetama iz tehničke službe i tetama čistačicama živi još uvijek u meni i živjet će sve dok bude mene. Znate „ono nešto“ čega se uvijek sjećate i što vam mami osmijeh na lice?! E to vam meni čini sjećanje na moj ETŠ.

Kao da je jučer bilo kad sam se upisivao u srednju školu. Sjećam se napetosti „kaj da upišem?!“ , dal gimnaziju ili ETŠ. Bio sam na sto muka. Na dan upisa stajao sam s mamom jedno pola sata na samom raskrižju između ekonomske i gimnazije i gledao desno-lijevo-desno-lijevo nikako dolazeći do konačne odluke. Tada je iz zgrade Gimnazije izašla (bivša) ravnateljica Duška koja je upisivala svog sina u Gimnaziju i pozdravljajući moju mamu i vidjeviši moj zbunjeni pogled upitala me „Kaj hoćeš biti kad odrasteš?“. Ja onako ponosno odgovorim „Direktor“. Ne razmišljajući ni časa, ravnateljica, kojoj sam neizmjerno zahvalan što se pojavila u tom ključnom trenutku i utjecala na moju životnu odluku zbog koje nisam požalio ni jednu stotinku sekunda i da se ponovno rodim milijun puta opet bih odabrao isto, me uzme za ruku i kaže „onda ideš u ETŠ!“ kojoj sam neizmjerno zahvalan što se pojavila u tom ključnom trenutku i utjecala na moju odluku zbog koje nisam požalio ni jednu stotinku sekunda i da se ponovno rodim milijun puta opet bih odabrao isto. I tako ja krenem prema toj zgradi sav zbunjen ali i neizmjerno sretan i uzbuđen. Dolazim na upise i to kod prof. Fric koja me nije ni pozdravila nego rekla „Tak veliki dečko a s mamom dolazi na upis“, ja njoj odogovorim „pa kaj, i ravnateljica Duška je svog Ivana vodila“ na što je moja draga profesorica od milja zvana „Fricka“ odgovorila „Ma ja se samo šalim, svi dolaze s roditeljima“. (Tad još nisam mogao ni posmislit da bi me prof. Fric mogla pripremati za Lidrano i biti mi mentor u dramskoj družini za koju vežem izuzetno lijepa sjećanja).

O svom srednjoškolskom školovanju….

I tako je došla jesen i prvi dan škole. Bio sam odijeljen u 1.c razred sa razrednicom prof. Svjetlanom Goričanec. Moram priznati da taj prvi dan mi i nije bio baš nešto jer sam se dofurao s novim bajkom u školu a doma ga gurao (i to do Šenkovca) jer mi je netko razrezao prvu gumu. Rekoh super je krenulo. Ali naravno, sve je to palo u sjenu kad sam upozano sve svoje drage prijatelje iz razreda i susjednih razreda te profesore. Nekima je teško pala prilagodba s općenitih predmeta iz osnovne škole na predmete ekonomske struke, ali moram priznati da sam se ja dobro snašao i ponosno završio prvo polugodište za prosjekom 4.5. Bio sam ponosan kao da sam pokorio svijet, al naravno to je bio tek početak i trebalo je puno truda, volje, želje i učenja da mi prosjek poraste, ali jest. Svako polugodište i razred bio mi je za decimalu il dvije veći sve dok mi do četvrtog razreda nije bio 5.0 jer sam konačno svladao taj engleski za peticu. Uvijek sam se bojao tog engleskog, a danas mi on u poslu i okruženju u kojem boravim i djelujem predstavlja doslovno materinski jezik i shvatio sam da to uopće nije veliki bauk.

Mislim da sam pohađao sve izvannastavne aktivnosti i grupe koje su postojale tada u školi. :D Neke su trajale i istovremeno, al nema veze, nekako sam sve stigao. Od građanskog odgoja prof. Barić, ekološke grupe prof. Pleše, dramske grupe prof. Fric, novinarske grupe prof. Hobor Nikolić, povijesne grupe prof. Miglesa, biološke grupe prof. Kadi, bio sam član udruženja Memo Aids kojeg je predvodio bivši pedagog Nijaz Letić sve do mjesta predsjednika Vijeća učenika. Pišem ovo i razmišljam dobro kad sam ja onda stigao učit. Al oke, očito sam sve izgurao kako treba.

Najveći uspjeh u srednjoj školi (naravno uz onaj što sam stekao izvanredne cjeloživotne prijatelje i kolege) je taj što sam zajedno sa svojom Anom i Robertom osvojio 1. mjesto na državnom natjecanju „Mladi poduzetnik“ u Varaždinu za koje nas je pripremala prof. Tatjana Frančić Mikulić koju jednostavno morate obožavati i s kojom sam dan danas svakodnevno u kontaktu, ali i ne samo s njom već gotovo sa svim profesorima koji su mi predavali ili su na neki način utjecali na moje školovanje. Zahvaljujući tome i angažiranosti u izvannastavnim aktivnostima bio sam nagrađen od strane Rotary Cluba i tadašnjeg međimurskog župana Posavca za najmaturanta ETŠ-a i moram priznati da je osjećaj bio dobar i to je dokaz da je svaki trud itekako priznat i nagrađen.

O svom studiranju…..

Tako je i došao kraj 4. razreda i vrijeme za odabir fakulteta. Upisao sam Ekonomski fakultet u Zagrebu i nastavio u toj instituciji svoje obrazovanje iz područja ekonomske struke. Zahvaljujući mom nemirnom duhu postao sam članom Hrvatske studentske asocijacije te Zbora studenata Sveučilišta u Zagrebu, a opet zahvaljujući tome i svom radu postao sam demonstrator iz kolegija na Katedri za organizaciju i management (2008.-2010.) i zatim demonstrator na Katedri za financije (2010.-2012.) uz čiju sam dužnost stekao još više znanja i iskustva. Cijelo vrijeme sam mislio sam da ću se specijalizirat i magistrirat management al eto sudbina je nekako sve to preokrenula u smjeru financija. Pred dvije godine uz fakultet odlučio sam se na preporuku profesora zaposliti kao student u Ernst & Young-u, revizorskoj kući i poreznom savjetovanju i tako sam ubrzo postao Student Assistant i uz fakultet stekao izvanredno iskustvo u tom poslu. Krajem 6.mjeseca magistrirat ću na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu iz područja financija na temu „Značaj upravljanja korporativnim i financijskim rizicima u poslovanju“ što me izuzetno veseli, a najesen upisujem postdiplomski studij MBA Korporativnog upravljanja.

Trenutno sam Business Tax Development Manager u UTTR-u, britanskom poduzeću koje se bavi poreznim savjetovanjem i povratom indirektnog poreza te sam aktualni predsjednik Udruge studenata Međimurja. Nažalost, zbog svojih obaveza rijetko stignem kad otići u svoje Međimurje što izuzetno ljuti moje roditelje, ali tako vam je to kad vas business uhvati.

Smatram da sam sa svojih dvadeset i četiri godine postigao dosta (naravno uvijek može više) ali sve to zbog izrazite želje za radom, učenjem i napredovanjem. Uvijek u životu treba imati visoko postavljene ciljeve i pokušati ih ostvariti, ako ne, barem im se približiti. Uvijek gađajte na Mjesec, ako i promašite, završit ćete negdje među zvijezdama. U meni još uvijek čuči neka želja da postanem profesor predmeta ekonomske struke pa možda me život odvede i u tom smjeru, tko zna.

Sve znanje koje sam stekao u ETŠ-u jako mi je puno koristilo u daljnjem obrazovanju, te je ETŠ stvorio izvrsno temelje za dalje i zato ću ga uvijek hvaliti svima i svugdje sa cijelokupnim njegovim kolektivom. Upravo zbog tog načina rada, kvalitete obrazovanja, dokaza da je najbolja ekonomska škola u Hrvatskoj uvijek se hvalim i dičim što sam bio dio te škole i još uvijek u mislim jesam. Upravo zbog toga sam i javno osudio sramotnu odluku ministra o odluci o razrješenju bivše ravnateljice Dušanke Novak koja je veliki niz godina gradila tu izvrsnost i stvarala ugled škole iz dana u dan uz pomoć svih djelatnika ETŠ-a. No, unatoč svima koji žele na neki način napakostiti toj izvrsnosti iz nekih suvislih i političkih razloga, ETŠ je opet dokazao da je najbolji i da se nije pokorio. Osim Vaših profesora, tome uvelike morate doprinijeti i vi dragi učenici sa puno učenja, truda i zalaganja kako bi dokazali i obranili titulu izvrsne, stručne i najbolje ekonomske škole u Hrvatkoj, Ekonomske i trgovačke škole Čakovec.

Svima vam želim puno uspjeha u daljnjem obrazovanju i rau te vam šaljem veliki pozdrav iz Zagreba.

Facebook

Fotogalerija

Prezentacija škole

Naše slobodno vrijeme

Knjižnica